ROGATICA (AA) – Malo je mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su različite civilizacije kroz istoriju ostavljale tragove svoga postojanja poput Batova kod Rogatice, područja na kojem su smještena sela Brezje, Dobrače, Mahala, Jarovići, Sočice, Rusanovići i Vrlazje. U nedostatku ozbiljnijih istraživanja i pisanih tragova, sve je prepušteno usmenim predanjima, koja se prenose s generacije na generaciju, što golica maštu putniku koji posjeti ovo područje.

Mještani pričaju o bogumilskom gradu na planini Gosina, pokazuju stećke prisutne na nekoliko lokacija, stoljećima stare bunare iz kojih se crpila voda, dragocjena u ovom sušnom kraju, a s posebnim pijetetom se odnose prema starom nišanu u mezarju u selu Brezje.

– Obilazak šejhovog nišana –

„Po predanjima, po pričama naroda, to je nišan nekog šejha. Učinkovit je na psihičkoj bazi, ljudi ga obilaze. Njegovim dodirom drugačije se osjećaju, šta ja znam. Dolazi masa naroda, žena i ljudi, obilaze i uče Fatihe. Valjda pomaže, dok je to tako”, priča Vahid Hadžihasanović iz Brezja.

Na osnovu veličine, te turbana i štapa, kao simbola uklesanih na ovom nišanu, historičari pretpostavljaju da on potiče s kraja 16. vijeka i da pripada kadiji koji je u to doba dijelio pravdu. Narodne legende uporedo ispisuju svoje priče.

„Ovo mjesto se zove Mejdan. Osim što Vratnik ima Mejdan, Tuzla ima Mejdan i ovdje se zove Mejdan. Najvjerovatnije je da se odsudna bitka (Huseina kapetana, op. a) Gradaščevića ovdje odigrala. Odjezdio Romaniji … (… podijelit megdan, stihovi sevdalinke), ovo je Romanijski plato i najvjerovatnije je da se tu dogodila. To, po pričanju starih”, navodi Izet Hadžihasanović.

Hadžihasanovići su porijeklom iz Bijele u Crnoj Gori, pa su preko Trebinja i Gacka stigli do Zvornika. Izet kaže da je u okolinu Rogatice njihov predak doselio u tursko doba, sa zadatkom da štiti karavane od Romanije do Međeđe. Inače, Brezje je i smješteno na trasi karavanskog puta koji je nekada povezivao Sarajevo i Stambol.

„Šta još ima zanimljivo?“, sam pita Izet, pa nastavlja priču o pronalasku bogatstva čiji je dio završio u muzeju, dok je za ostatak kupljeno četiri para volova.

„Babin djed je, kad je or'o, našao zlatnu bebu i ćup para. Taj ćup para je u Sarajevu, u muzeju”, dodaje.

– Država malo vodi računa o povratnicima –

Povratak u ovaj kraj počeo je 2001. godine.

„Našli smo razrušeno selo kompletno. Ni komad s komadom, što kažu, nije se mogao sastaviti. Obnovili smo kuće. Nismo imali nikakvih problema što se tiče na vjerskoj osnovi, od komšija. Sve je teklo u redu, i dan-danas. Povratnici k'o povratnici, svi u istom problemu. Malo poticaja, malo vodi računa država o povratnicima. Nema mašina, a ogromna je zemlja na ovom području neiskorištena“, kaže Vahid Hadžihasanović.

„Ja sam u penziji. Obnovio sam kuću, dolazim često. Malo sijem, imam neki plastenik. Bio sam zasadio neke maline, međutim nije bilo isplativo, pa sam to ukinuo, ostavio nešto za kuće. Narod pretežno dolazi ljeti, vikend najviše koristi, posije, obrađuje malo oko kuće i proizvodi zdravu hranu“, objašnjava Kemo Hadžihasanović.

– Nikud dalje –

Ogromne površine zemlje potpuno su neiskorištene. U toku je izgradnja vodovoda, pa će oko 500 domaćinstava iz nekoliko razuđenih sela prvi put dobiti vodu. Upornim mještanima nedostaje još dio novca kako bi završili asfaltiranje puta, koji je u vrijeme kiša u veoma lošem stanju. Uglavnom, ne odustaju, jer dovoljno su kroz istoriju bili protjerivani i selili se.

„Nikud dalje! Ovdje nam je stanište i ovdje su nam stari. Nemamo pravo da se pomjeramo dalje. Ako dobijemo put i vodu, ovo selo će biti ono pravo. Vidite kakva je ovo priroda. Voće, sve uspijeva, krompir, pšenica, čak i lubenice uspijevaju“, ističe Izet Hadžihasanović.

Sa boljim putem, malo brige o bogatoj istorijskoj zaostavštini i razvojem turizma, život u ovom dijelu Rogatice bio bi mnogo lakši. Jedna od turističkih atrakcija svakako su i krda divljih konja, s kojima se, osim Livna, i Batovo kod Rogatice može pohvaliti. Prelijepe životinje potomci su konja koji su, početkom agresije na ovaj kraj morale biti puštene u divljinu i danas žive slobodno na prostranim romanijskim pašnjacima.

„Sad ima oko 300 i oni se kreću od Gosine do Vragolova, do asfalta tamo prema Rogatici. Dosta puta ljudi donose so i daju im. Zimi opstaju, iako ima životinja koje ih napadaju, ipak, prežive“, priča Kemo Hadžihasanović.

Džamija u koju dolaze povratnici iz nekoliko okolnih sela više puta je premještana, a na kraju je izgrađena u Batovskom polju kako bi svima bila podjednako daleko. Uništena je u ratu, a obnovljena 2010. godine, zahvaljujući povratnicima. Imena ubijenih tokom agresije uklesana su na spomen–obilježju pored džamije. Još jedan, vjerovatno najveći, motiv preživjelima, da ovaj dio BiH ne ostane bez života.